Hedonist

Tko ne bi iskoristio priliku da se vrati, čak i da je to bilo jučer, da proživi prošle trenutke života i osvrne se i vidi hoće li stvari biti drugačije? Tko se može oduprijeti velikim mogućnostima koje će putovanje Tardisom pružiti, posebno u dubinu povijesti? Zakoračivši u stvarni, živi, disanje i formirajući svijet prošlosti daleko i vidjevši djelić ovoga svijeta, čak i ako brzo, ima tako blistavu i zaustavljajuću magiju da sve što je predstavljeno prihvatite bez obzira na šansu po izboru. Kako bi bilo zanimljivo svjedočiti dramatičnim prekretnicama povijesti kao očevidac – trijumfalni ulazak Julija Cezara u Rim na svom konju koji je proglašen carem, kraljicom I. Događaji poput Elizabetinog pozdrava junacima engleske flote koja je pobijedila španjolsku armadu. Napokon, jednako je divno gledati kako život mirno teče u osamljenim, tihim okruženjima – bilo da se zaustavlja u kući srednjovjekovnog seljaka koji se budi u svom uobičajenom umornom stanju za svoj svakodnevni rad na polju, ili u domaćinstvu iz 18. stoljeća sluga ušuškavajući se između poslova Prisluškujmo njihov razgovor s ljubavnikom kojeg upozna. Samo mi daj vremensku kartu i ja ću ići kamo god me treba! Prisluškujmo razgovor stoljetne kućne pomoćnice sa svojim ljubavnikom, kojeg je upoznala ušuljajući se između poslova. Samo mi daj vremensku kartu i ja ću ići kamo god me treba! Prisluškujmo razgovor stoljetne kućne pomoćnice sa svojim ljubavnikom, kojeg je upoznala ušuljajući se između poslova. Samo mi daj vremensku kartu i ja ću ići kamo god me treba!
Ali pitanje traži određeni izbor. Čak se vraćam u prošlost iz osobnog zadovoljstva što je nešto poput gledanja Mozarta uživo na koncertu. Naravno da bi to bilo izvanredno. Međutim, rezultirajući užitak možda neće ići puno dalje od gledanja stvarno dobrog DVD-a. Pa, što je s činjenicom da povratak u prošlost daje gotovo božansku priliku da promijeni tijek povijesti uz superiornost saznanja što se dalje dogodilo? Bilo bi nezamislivo rastrošno ne probati takvo što.
Možda bih, na primjer, vrativši se u Sarajevo ujutro 28. lipnja 1914. godine, mogao upozoriti bosansku policiju da Gavrila Princila drži podalje od nadvojvode Franza Ferdinanda. Kao što je poznato, Principovo ubistvo na njega pokrenulo je događaje koji su doveli do Prvog svjetskog rata 1914.-1918. Možda je tako mala intervencija mogla spriječiti Prvi svjetski rat, najstrašniji, najšokantniji i najodvratniji rat ikad, događaj koji je koštao milijune života i bacio tamnu sjenu na umove ljudi iz koje se ga nikada nismo mogli riješiti. Da nije bilo Prvog svjetskog rata, možda se Drugi svjetski rat ne bi dogodio i deseci milijuna ljudi širom svijeta ne bi umrli; jer je Hitlerov uspon na vlasti u Njemačkoj bio izravna posljedica odštete nametnute nakon prvog rata. Ne bi postojalo nešto poput Holokausta …
Nesumnjivo je nemoguće čak i nagađati o učinku takve intervencije, jer bi se sljedeći lanac događaja vrlo zapetljao i mogućnosti bi se stvorile beskrajno promjenjive. Priča o svijetu koji se oporavlja od tako katastrofalne sudbine, s poboljšanjem života i stavova, možda bi postala nevjerojatno ugodna i divna. Možda je to moglo biti odvedeno u još veću katastrofu. Možda bi čak i mala intervencija u povijesti mogla imati velike posljedice na tijek svijeta, a kamoli nešto očito poput sprječavanja atentata na Francuza Ferinanda, kao u teoriji kaosa koja predviđa da bi zamah leptirovih krila u Brazilu mogao pokrenuo uragan u Teksasu.
Ali čak i ako mi vremenski stroj koji mi služi pruži priliku da samo svjedočim, a ne interveniram, svakako bih pokušao izvući pouku koju mogu donijeti sa sobom kako bih pomogao sadašnjem svijetu. Ono što sam naučio vjerojatno će biti primljeno poput sanjarskog delirija o obraćenju. Ali što ako uspijem uvjeriti ljude u ono što sam vidio? Isto tako, ovo nije moguće pogoditi; jer bih možda iz malog i iznenađujućeg traga mogao naučiti nešto toliko važno kao što su važni događaji u povijesti. Kao agnostik, mogu osobno predvidjeti utjecaj koji će moj život imati na moj život – i ako dobijem uvjerljive dokaze, možda, na budućnost svijeta, ako saznam da je, na primjer, biblijska priča koju je Isus prenio doslovno istina. Ako se pokaže da priča uopće nije istinita,
Uostalom, dopustite mi da ponovim da bih valjda trebao ići kamo god me putovanje odvelo …

Sasvim je moguće da je ovo pitanje povezano s mojom tjelesnom udobnošću u vrućem danu. Tada na pitanje mogu odgovoriti s vrlo velikim povjerenjem i apsolutno “da”. Zapravo, kad mi tjelesna temperatura (36,8 stupnjeva) padne na djelić stupnja, odmah shvatim koliko sam cool; Budući da i mi ljudi, kao i svi sisavci, imamo izvanredno dobar mehanizam povratne sprege koji ih održava prilično redovitim prilagođavanjem tjelesne temperature. Zapravo se za nas može reći da smo hladniji od bilo kojeg sisavca, jer imamo izuzetno dobre mehanizme koji nas održavaju hladnima. Za razliku od ostalih sisavaca, toplinu gubimo jakim znojenjem jer nemamo krzno. Samo se konji znoje kao i mi; Budući da ne mogu hodati uspravno, veća površina njihova tijela izložena je sunčevoj toplini. Zanimljiva stvar je, Kad mi tjelesna temperatura padne blizu stupnja, idem dalje od hlađenja i postajem hladna. Na padu mnogo višem od jednog stupnja, s prijelazom iz hladnoće u hipotermiju, moja koža postaje plava, krajevi udova mi utrnu, a cijelo tijelo podrhtava u uzaludnom naporu da se zagrije …
Nesumnjivo, ovo pitanje vjerojatno nije tjelesna, već metaforična! Barem u posljednjem desetljeću riječ “cool” toliko se često koristi u mlađoj generaciji da označava sve ugodne stvari da jedva da više označava hlađenje tijela. Ne može se reći da ovo novo značenje, koje se može nazvati „hladnijim“, dobro uklapa u njegovo izvorno značenje, jer ga vrlo ležerno i vrlo često koriste sve vrste ljudi. Ipak, stari pojam smirenosti sigurno će se održati. U osnovi, ovaj stari koncept označavao je elitistički odmak od mainstreama, s ciničnim i naizgled neprisiljenim stavom. Aristotel je to utvrdio u svojoj Etiki za Nicomacusa. Baldasare Castiglione, talijanski renesansni modni guru, U svom vodiču za dvorjane govorio je o konceptu sprezature – aristokratske ravnodušnosti i odvojenosti koja je skrivala sve tragove pretvaranja i bila je savršeno personificirana u Mona Lisi Leonarda da Vincija. Među onima koji su bili lošiji od ostalih bili su oni poznati po svojoj ciničnoj i buntovnoj duhovitosti da nadvladaju svoje potlačene stavove.
No današnji cool koncept “cool” vjerojatno vuče podrijetlo iz američke black jazz scene 1930-ih i 1940-ih. Ostavljanje prozora otvorenim u dimljenim klubovima čak i u najhladnijim noćima iznjedrilo je pojam “cool jazz”, koji aludira na zavodljivi stil glazbe koja se svira na takvim mjestima. Ali labava ravnodušnost “cool” jazza transformirana je hrapavom pojavom hip-hop i rap kulture. Stoga je ta hladnokrvnost – ne samo u stilu već i u stavu – poprimila agresivnu i moćnu strukturu i proširila se izvan svojih crnih korijena na cijelu kulturu mladih.
Takav cool stav bio je temeljni način za crne mladeži koji su bili isključeni iz društva da vrate ponos i samopoštovanje. Ali sa širenjem širenja, promijenila se priroda onoga što se podrazumijeva pod „cool“. Dok je s jedne strane postala obična, bezazlena i prijateljska riječ koja označava afirmaciju i pohvalu, s druge je strane dobila puno prepoznatljiviji izgled. Među mladom (i mladom nadobudnom) gomilom, segment „nas“ – ljudi koji su saznali tajnu, svjesni su onoga što se događa, cool, moderno i odustali – iz neohladnog segmenta „izvan“ – nesvjesni ovog svijeta, bez stila, “gubitnik” poput ovaca. Pokazalo se da je to značka koja će ljude razlikovati od ljudi. Sada često služi kao sredstvo psihološkog (a ponekad i fizičkog) zadirkivanja onih koji se ne uklapaju u takav obrazac. I u još tužnijem razvoju, postao je alat za oglašivače u stvaranju i iskorištavanju tržišta wannabea. Koliko je ironično da se stara buntovna narav koncepta “cool” sada često povezuje sa skupom i ekskluzivnom modom, koju si mogu priuštiti samo ultrabogati!
Upravo me taj opresivni, uvredljivi i isključujući aspekt sadašnje smirenosti potiče da gorljivo izjavim da nisam cool. Pobunim se protiv vašeg poimanja standarda, stila ili stava koji potiskuje one koji se ne uklapaju u postavljeni obrazac – koji isključuje i omalovažava one koji su bespomoćni, plašljivi, neuki i nesigurni. Pobunim se protiv dominacije niza vrijednosti koje kao da su usmjerene prema površnim i prolaznim stvarima. Ako to znači biti odvojen od svijeta, odmaknut, apatičan, apatičan, ne reagira, lišen emocionalne iskrenosti – zapravo, svih stvari koje svijet čine sretnijim, dražim mjestom – osobno se pobunim protiv ideje hladnoće. Osobno se bunim protiv ideje hladnoće ako to znači biti odvojen od svijeta, odmaknut, ravnodušan, odmaknut, neodzivan, bez emocionalne iskrenosti.
U zaključku mislim da, koliko god se trudili razmišljati o tome, mnogi će ljudi potvrditi da nisam nimalo netolerantna! Pretpostavljam da nemam nijednu osobinu koja bi me učinila cool osobom, poput osjećaja za modu, povezanosti s trendovima, ravnodušnosti, mirne odlučnosti i seksualne strogosti. Ne mogu reći da sam se ponašao s toplom latino strašću poput vatre. U tom pogledu, možda bih trebao reći da nisam cool osoba, već topla osoba …

To je drevno pitanje koje su postavili teolozi i filozofi kako bi bacili sumnju u pretpostavke o Bogu. Poznat je kao kameni paradoks. Podrazumijeva se da Bog ne može biti logički svemoguće biće – i stoga vjerojatno ne postoji. Bit argumenta je da Bog može ili ne može stvoriti kamen koji ne može uzeti. Ako takav kamen ne može pomaknuti nakon što ga je stvorio, on nije svemoguće biće. Njegova nesposobnost da stvori takav kamen također znači da nije svemoguć; jer to znači da postoji nešto što on ne može učiniti. Nevjerojatno je to što teolozi i filozofi raspravljaju o ovom pitanju stotinama godina i raspravljali su o tome što bi kamen mogao biti nešto što čak i svemoćno biće ne može istisnuti, naime njegova težina,
Istina je, međutim, da pitanje zapravo nije paradoks; jer ovdje je pitanje u kojem se koriste izrazi koji jednostavno ne mogu koegzistirati. Kamen koji ne može pomaknuti svemoćno biće jednostavno ne može biti. Takvo što je jednako kvadratnom krugu, vjenčanom neženji, sunčanoj noći ili vlažnoj pustinji. Pitanje je besmisleno. Svemogući Bog ne može stvoriti kamen koji ne može podići; Ali to ne znači da on nije svemoguće biće. Postoji samo pogrešna logika.
Naravno, mnogi će teolozi reći da je Bog ionako izvan razuma. Stoga, “Može li Bog stvoriti kamen koji ne može podići?” Odgovor na pitanje trebao bi biti “Da, to može stvoriti i ukloniti”. Kaže se da su moći koje on posjeduje toliko čudesne da nadilaze ljudsko razumijevanje. Ovako je stvorio svemir iz ničega. Ako želi, čini zbroj 2 + 2 5. Evo odgovora.
Međutim, to nas na neki način dovodi do temeljnih pitanja koja, iako zbunjujuća, ostaju bez odgovora i čine se istinskim paradoksima. Na primjer, što je postojalo prije početka vremena? Ako je svemir sve što postoji, što je izvan svemira? Kozmolozi sada kažu da vjeruju da je svemir konačan. Ali kako svemir, po definiciji sveobuhvatan, može biti konačan? Kako se može ograničiti nešto neograničeno? Kako vječnost može negdje započeti i završiti? Upravo su takva pitanja koja u neobičnoj ironiji potaknu neke kozmologe da ne vjeruju u Boga; jer izgleda da postoje stvari koje ljudski um zapravo ne može dokučiti.

Od šezdesetih godina prošlog stoljeća, kada je transplantacija organa postala široko rasprostranjena, postoji problem s pronalaženjem odgovarajućih organa davatelja. Procjenjuje se da je 170.000 ljudi na popisu čekanja za bubrege u SAD-u i Europi, a svake će se godine 5000 pridružiti još 5000. Većina bubrega koji se koriste za transplantaciju dobiveni su od mrtvih darivatelja; no budući da ljudi često mogu živjeti sa samo jednim bubregom, koriste se i bubrezi živih davatelja – svaki deseti u Britaniji i svaki četvrti u SAD-u. Bubrezi živih darivatelja uglavnom rade bolje i vjerojatnije će se podudarati s tkivom, posebno među rođacima. Primanje bubrega od živog darivatelja također izbjegava strašnu nepredvidljivost očekivanja da netko s kompatibilnim bubregom umre u nesreći ili brzo umre bez oštećenja organa.
Pravi je problem, naravno, taj što nemaju svi rođaka spremnog za pomoć. Zbog toga očajni bubrežni bolesnici u bogatijim zemljama svijeta mogu potražiti donatora u zemljama u razvoju. Prodaja jednog od njihovih bubrega privlačna je mnogim siromašnim ljudima u zemljama poput Pakistana i Kolumbije, jer bubreg donosi više od 5000 dolara. Većina država pokušava spriječiti trgovinu organima; ali budući da bubrežni bolesnici u bogatim zemljama riskiraju sve zbog zdravlja, a ljudi u siromašnim zemljama zbog novca, ta se trgovina nastavlja na crno čak i kad nije dana zakonska dozvola. Godišnje se u svijetu kupi i proda najmanje 6000 bubrega. U Pakistanu postoje mnoga sela u kojima najmanje dvoje od svakih pet ljudi ima jedan bubreg.
Obrazloženje za one koji se bave ovom trgovinom je sljedeći: ako postoji netko tko može pomoći teškom bubrežnom bolesniku darujući bubreg, zašto to ne učiniti? A ako je bubrežni bolesnik bogat, ako je donator siromašan, ako je vrlo siromašan, zašto ne bismo iskazali zahvalnost uz izdašnu nagradu? Dakle, obje strane imaju koristi: Dok se primatelj ponovno rodi s novim bubregom, donor novcem koji prima mijenja svoj život, a možda i život cijele svoje obitelji. Prema Davidu Holcbergu iz Ayn Rand centra, ovo pitanje ovisi o volji ljudi: „Pravo na kupnju organa dio je prava na život. Pravo na život je pravo koje omogućava zdravom razumu da poduzme sve potrebne mjere za preživljavanje. Ovo pravo postaje besmisleno kada zakon zabranjuje kupnju bubrega ili jetre kako bi se osiguralo preživljavanje. ” Holcberg,
Ali kako stoji, stvar nije tako jednostavna. Darivanje bubrega nije svakodnevni i bezazlen postupak poput kupnje stolice. Operiranje kad vam se izvadi bubreg može biti nervozan i, često, fatalan. Ponekad, zbog traljave, tajne operacije, donoru se može učiniti bezobzirno loše. Čak i ako je operacija izvedena pravilno, a davatelj besprijekorno preživi s jednim bubregom, lišen je rezervnog organa. Mnogi siromašni ribari koji su prodali bubreg nakon cunamija 2004. u južnoj Indiji sada silno žale zbog toga.
Pitanje se ne zadržava na tome je li u redu prodati organ, ali pitanje je na koje vrijedi odgovoriti – mislim da bi odgovor trebao biti “ne”. Naravno, besplatna i izdašna donacija bubrega je prekrasna stvar. Ali čim novac bude uključen, pritisak na plaćanje postaje dominantno pitanje. Ne možete izbjeći mogućnost iskorištavanja tuđe bespomoćnosti – i ugrožavanja njihovog zdravlja. Nije slučajno što u bogatim zemljama svijeta nema ljudi koji daruju bubrege u zamjenu za novac; takve se situacije događaju samo u siromašnim zemljama gdje ljudi često ne vide drugog izbora i dobrovoljno žrtvuju svoje zdravlje za bolji život sebe ili svoje obitelji. Kao što je William Saletan napisao u časopisu Slate 2007. godine, donator je često “To je ribar ili nezaposleni poljoprivrednik koji je zapeo za novac i ne može pronaći drugi način. Posrednici ga polože na stol, uzmu mu bubreg, daju mali dio novca i ostave ga na miru; jer postoperativna skrb uključuje drugi trošak. Ako se čovjek može oporaviti i raditi dovoljno dugo, sretan je. ”
Zanimljivo je da se pitanju pristupa sa stajališta davatelja i pita se je li ispravno da donor prodaje bubreg. U ovom trenutku odgovor nije jasan. Kao (relativno!) Bogati zapadnjak, ne mogu reći da bi donator trebao prodavati, niti sam u mogućnosti ne odobravati ponašanje donatora koji odluči prodati na štetu svog zdravlja. Nikada ne bih želio nikoga dovesti u situaciju da me natjeraju na prodaju bubrega, ali potpuno razumijem nekoga tko dobrovoljno preuzima glavni teret da sebi ili svojoj obitelji osigura bolji život. Iskreno, iako osuđujem grozne nejednakosti koje prisiljavaju takve ljude, čak mogu reći da im se divim zbog njihove hrabrosti. Kad bi se pitanje odnosilo na to bih li “ja” mogao pokazati tu hrabrost, Preuzimanjem ove uloge donatora, mogu dvosmisleno reći “da” i pripremiti se za život s posljedicama, zbog mogućnosti preobrazbe života mojih prijatelja i obitelji. Razlog dvosmislenosti je taj što riskiranje sebe može povećati nevolju moje obitelji, a ne je smanjiti, a to bi moglo biti dovoljno da me odvrati. Ali pitanje je: “Treba li prodati?” Odgovor očito mora biti “ne” – budući da je to pitanje o kojem može odlučiti samo onaj koji daje, a ne netko drugi. Ovo je težak izbor; U ovom poslu ne postoji nešto što se mora učiniti … riskirajući sebe vjerojatno će povećati nevolju moje obitelji, a ne je smanjiti, a to bi moglo biti dovoljno da me odvrati. Ali pitanje je: “Treba li prodati?” očito, odgovor mora biti “ne” – budući da je to pitanje o kojem može odlučiti samo onaj koji daje, a ne netko drugi. Ovo je težak izbor; U ovom poslu ne postoji nešto što se mora učiniti … riskirajući sebe vjerojatno će povećati nevolju moje obitelji, a ne je smanjiti, a to bi moglo biti dovoljno da me odvrati. Ali pitanje je: “Treba li prodati?” očito, odgovor mora biti “ne” – budući da je to pitanje o kojem može odlučiti samo onaj koji daje, a ne netko drugi. Ovo je težak izbor; U ovom poslu ne postoji nešto što se mora učiniti …

Zagreb je doista bogata riznica civilizacijskog i kulturnog naslijeđa, od pretpovijesnog doba (spilja Veternica, starije kameno doba) i arheoloških nalaza rimske kulture (Šćitarjevo) do naših dana. Povijesni dio grada, Gornji grad i Kaptol, jedinstvena je urbana jezgra i u europskim razmjerima, pa je cilj svakoga turističkog razgledavanja Zagreba. Tom starom gradskom jezgrom, njezinim ulicama i trgovima, može se proći u ugodnoj šetnji, polazeći s Trga bana Josipa Jelačića, središnjeg trga i srca Zagreba, ili pak uspinjačom iz obližnje Tomićeve ulice. U staroj gradskoj jezgri mnoge su znamenite zgrade, crkve, muzeji i ustanove, kao i ugodne restauracije, kavane i kafići.

Povijest, umjetnost i kultura Zagreba i Hrvatske, ali i Europe i svijeta, može se pratiti i šetnjom brojnim zagrebačkim muzejima.

Bogat je i raznovrstan kulturno-umjetnički život u gradu. Djeluje 20-ak stalnih ili povremenih kazališta i kazališnih scena. Svojim se zdanjem ističe Hrvatsko narodno kazalište, a od koncertnih dvorana najpoznatija je Koncertna dvorana »Vatroslav Lisinski«, nazvana po skladatelju prve hrvatske opere. Zagreb je domaćin brojnih domaćih i međunarodnih priredaba i manifestacija. Svjetski festival animiranih filmova održava se svake parne godine, a Muzički bijenale, međunarodni festival avangardne glazbe, svake neparne godine. Svake se godine održavaju Festival Zagrebačke filharmonije i velika cvjetna izložba Floraart (kraj svibnja ili početak lipnja), Reli starih automobila, Tjedan suvremenog plesa i Eurokaz, međunarodni festival suvremenih teatara (u lipnju). Posebna je turistička atrakcija Međunarodna smotra folklora, kada se na gradskim trgovima i ulicama izvode tradicijski plesovi, kola, običaji i dr. (u srpnju). Ljeti se održavaju i kazališne predstave i koncertne priredbe, napose na Gornjem gradu, u otvorenim ili zatvorenim prostorima. Na pozornici na Opatovini održava se Zagrebačko histrionsko ljeto.
U mnogim zagrebačkim restauracijama nude se raznovrsni specijaliteti domaće i međunarodne kuhinje. Od domaćih specijaliteta svakako valja kušati puricu, racu ili gusku s mlincima, štrukle, sir s vrhnjem, orehnjaču. Kako je Zagreb blizu mora, u ribljim se restauracijama nude svježi plodovi mora. U gradu ima mnogo ugostiteljskih objekata za pripremu tzv. brze hrane te se neće razočarati ni njezini poklonici.

Slikovita naselja nadomak gradu, Šestine, Gračani i Remete, nanizana oko grada poput ogrlice, još i danas čuvaju bogato tradicijsko naslijeđe: narodne nošnje, šestinski kišobrani, licitari i dr. Posebno mjesto u životu Zagrepčana i njihovih gostiju ima Medvednica – Zagrebačka gora i njezin najviši vrh Sljeme (1033 m). S vrha se pruža prekrasan pogled na Zagreb, dolinu Save i Kupe, na Hrvatsko zagorje, a za lijepih dana oko dopire sve do Velebita i snježnih vrhunaca slovenskih Alpa. Na Medvednici ima nekoliko planinarskih domova koji nude i smještaj. Posebno je atraktivan na Medvednici drevni Medvedgrad, srednjovjekovna utvrda, sagrađena u XIII. st., nedavno obnovljena. Ondje je sada Oltar hrvatske domovine, spomenik s vječnim plamenom, gdje Hrvatska odaje počast svim svojim junacima palim kroz povijest za domovinu.

Zagreb, glavni grad Hrvatske, na obroncima Medvednice (Zagrebačka gora) i na obalama rijeke Save; nadmorska visina 120 m. Povoljan geografski položaj u jugozapadnom dijelu Panonske nizine, u području u kojem se ona prožima s alpskim, dinarskim, jadranskim i panonskim krajevima, omogućuje mu najbolju valorizaciju srednjoeuropsko-jadranskoga prometnog smjera. Gradsku jezgru čine srednjovjekovni Gradec (Grič) i Kaptol. Izgradnjom nasipa željezničke pruge (1860.) stara podgrađa, koja dotad nisu jedinstvena urbana cjelina, postupno se spajaju u blokovski pravilan Donji grad.

Prometni položaj, koncentracija industrije (kovinska, elektrotehnička, tekstilna, kemijska, farmaceutska, grafička, kožna, drvna, proizvodnja papira i dr.), znanstvenoistraživačkih ustanova te industrijska tradicija, osnovna su obilježja njegove vodeće gospodarske uloge. U Zagrebu su koncentrirane središnje državne funkcije (zakonodavna, sudska, izvršna, novčarska, obrambena, zdravstvena, kulturno-prosvjetna, prometna i dr.). Istaknuto značenje imaju tri glavna prometna smjera: zapadni, prema Ljubljani odnosno zapadnoj Europi; istočni, prema jugoistočnoj Europi i Bliskom istoku; jugozapadni, prema Rijeci, najvećoj hrvatskoj luci. Na njih se nadovezuje: sutlanska željeznička pruga i Zagorska magistrala (Zagreb-Maribor-Beč), te prometni smjerovi prema Panoniji i Mađarskoj (zagorska željeznica, varaždinska i koprivnička cesta i željeznica). Željeznička veza s BiH, dolinom Une prema Splitu zbog ratnih posljedica za sada nije u funkciji.
Sportska događanja za koje je predviđena Arena Zagreb su rukomet, košarka, odbojka, mali nogomet, tenis, stolni tenis, gimnastika, badminton, boks, hrvanje, dvoranska atletika i ostali dvoranski sportovi. Također, omogućeno je i održavanje različitih koncerata, izložbi, sajmova, konvencija i kongresa. Osim navedenog, unutar građevine smješteni su i popratni ugostiteljski, poslovno-komercijalni sadržaji, kao i mala dvorana za treninge sportaša.

Arena Zagreb je naziv za višenamjensku sportsku dvoranu s pratećim sadržajima, predviđenu za održavanje sportskih, kulturnih, poslovnih i zabavnih manifestacija. Smještena je na zapadnom ulazu u grad Zagreb u naselju Lanište. Na susjednom zemljištu planira se izgradnja najvećeg trgovačko-zabavnog centra u Hrvatskoj, zvanog “Arena Centar”. Grad Zagreb i Vlada Republike Hrvatske raspisali su natječaj za izgradnju sportske dvorane koja bi ujedno bila i domaćin za Svjetsko rukometno prvenstvo u siječnju 2009. godine. Kapacitet dvorane iznosi 15 200 sjedećih mjesta odnosno 20 000 za potrebe održavanja koncerata.