Hedonist

Sasvim je moguće da je ovo pitanje povezano s mojom tjelesnom udobnošću u vrućem danu. Tada na pitanje mogu odgovoriti s vrlo velikim povjerenjem i apsolutno “da”. Zapravo, kad mi tjelesna temperatura (36,8 stupnjeva) padne na djelić stupnja, odmah shvatim koliko sam cool; Budući da i mi ljudi, kao i svi sisavci, imamo izvanredno dobar mehanizam povratne sprege koji ih održava prilično redovitim prilagođavanjem tjelesne temperature. Zapravo se za nas može reći da smo hladniji od bilo kojeg sisavca, jer imamo izuzetno dobre mehanizme koji nas održavaju hladnima. Za razliku od ostalih sisavaca, toplinu gubimo jakim znojenjem jer nemamo krzno. Samo se konji znoje kao i mi; Budući da ne mogu hodati uspravno, veća površina njihova tijela izložena je sunčevoj toplini. Zanimljiva stvar je, Kad mi tjelesna temperatura padne blizu stupnja, idem dalje od hlađenja i postajem hladna. Na padu mnogo višem od jednog stupnja, s prijelazom iz hladnoće u hipotermiju, moja koža postaje plava, krajevi udova mi utrnu, a cijelo tijelo podrhtava u uzaludnom naporu da se zagrije …
Nesumnjivo, ovo pitanje vjerojatno nije tjelesna, već metaforična! Barem u posljednjem desetljeću riječ “cool” toliko se često koristi u mlađoj generaciji da označava sve ugodne stvari da jedva da više označava hlađenje tijela. Ne može se reći da ovo novo značenje, koje se može nazvati „hladnijim“, dobro uklapa u njegovo izvorno značenje, jer ga vrlo ležerno i vrlo često koriste sve vrste ljudi. Ipak, stari pojam smirenosti sigurno će se održati. U osnovi, ovaj stari koncept označavao je elitistički odmak od mainstreama, s ciničnim i naizgled neprisiljenim stavom. Aristotel je to utvrdio u svojoj Etiki za Nicomacusa. Baldasare Castiglione, talijanski renesansni modni guru, U svom vodiču za dvorjane govorio je o konceptu sprezature – aristokratske ravnodušnosti i odvojenosti koja je skrivala sve tragove pretvaranja i bila je savršeno personificirana u Mona Lisi Leonarda da Vincija. Među onima koji su bili lošiji od ostalih bili su oni poznati po svojoj ciničnoj i buntovnoj duhovitosti da nadvladaju svoje potlačene stavove.
No današnji cool koncept “cool” vjerojatno vuče podrijetlo iz američke black jazz scene 1930-ih i 1940-ih. Ostavljanje prozora otvorenim u dimljenim klubovima čak i u najhladnijim noćima iznjedrilo je pojam “cool jazz”, koji aludira na zavodljivi stil glazbe koja se svira na takvim mjestima. Ali labava ravnodušnost “cool” jazza transformirana je hrapavom pojavom hip-hop i rap kulture. Stoga je ta hladnokrvnost – ne samo u stilu već i u stavu – poprimila agresivnu i moćnu strukturu i proširila se izvan svojih crnih korijena na cijelu kulturu mladih.
Takav cool stav bio je temeljni način za crne mladeži koji su bili isključeni iz društva da vrate ponos i samopoštovanje. Ali sa širenjem širenja, promijenila se priroda onoga što se podrazumijeva pod „cool“. Dok je s jedne strane postala obična, bezazlena i prijateljska riječ koja označava afirmaciju i pohvalu, s druge je strane dobila puno prepoznatljiviji izgled. Među mladom (i mladom nadobudnom) gomilom, segment „nas“ – ljudi koji su saznali tajnu, svjesni su onoga što se događa, cool, moderno i odustali – iz neohladnog segmenta „izvan“ – nesvjesni ovog svijeta, bez stila, “gubitnik” poput ovaca. Pokazalo se da je to značka koja će ljude razlikovati od ljudi. Sada često služi kao sredstvo psihološkog (a ponekad i fizičkog) zadirkivanja onih koji se ne uklapaju u takav obrazac. I u još tužnijem razvoju, postao je alat za oglašivače u stvaranju i iskorištavanju tržišta wannabea. Koliko je ironično da se stara buntovna narav koncepta “cool” sada često povezuje sa skupom i ekskluzivnom modom, koju si mogu priuštiti samo ultrabogati!
Upravo me taj opresivni, uvredljivi i isključujući aspekt sadašnje smirenosti potiče da gorljivo izjavim da nisam cool. Pobunim se protiv vašeg poimanja standarda, stila ili stava koji potiskuje one koji se ne uklapaju u postavljeni obrazac – koji isključuje i omalovažava one koji su bespomoćni, plašljivi, neuki i nesigurni. Pobunim se protiv dominacije niza vrijednosti koje kao da su usmjerene prema površnim i prolaznim stvarima. Ako to znači biti odvojen od svijeta, odmaknut, apatičan, apatičan, ne reagira, lišen emocionalne iskrenosti – zapravo, svih stvari koje svijet čine sretnijim, dražim mjestom – osobno se pobunim protiv ideje hladnoće. Osobno se bunim protiv ideje hladnoće ako to znači biti odvojen od svijeta, odmaknut, ravnodušan, odmaknut, neodzivan, bez emocionalne iskrenosti.
U zaključku mislim da, koliko god se trudili razmišljati o tome, mnogi će ljudi potvrditi da nisam nimalo netolerantna! Pretpostavljam da nemam nijednu osobinu koja bi me učinila cool osobom, poput osjećaja za modu, povezanosti s trendovima, ravnodušnosti, mirne odlučnosti i seksualne strogosti. Ne mogu reći da sam se ponašao s toplom latino strašću poput vatre. U tom pogledu, možda bih trebao reći da nisam cool osoba, već topla osoba …

To je drevno pitanje koje su postavili teolozi i filozofi kako bi bacili sumnju u pretpostavke o Bogu. Poznat je kao kameni paradoks. Podrazumijeva se da Bog ne može biti logički svemoguće biće – i stoga vjerojatno ne postoji. Bit argumenta je da Bog može ili ne može stvoriti kamen koji ne može uzeti. Ako takav kamen ne može pomaknuti nakon što ga je stvorio, on nije svemoguće biće. Njegova nesposobnost da stvori takav kamen također znači da nije svemoguć; jer to znači da postoji nešto što on ne može učiniti. Nevjerojatno je to što teolozi i filozofi raspravljaju o ovom pitanju stotinama godina i raspravljali su o tome što bi kamen mogao biti nešto što čak i svemoćno biće ne može istisnuti, naime njegova težina,
Istina je, međutim, da pitanje zapravo nije paradoks; jer ovdje je pitanje u kojem se koriste izrazi koji jednostavno ne mogu koegzistirati. Kamen koji ne može pomaknuti svemoćno biće jednostavno ne može biti. Takvo što je jednako kvadratnom krugu, vjenčanom neženji, sunčanoj noći ili vlažnoj pustinji. Pitanje je besmisleno. Svemogući Bog ne može stvoriti kamen koji ne može podići; Ali to ne znači da on nije svemoguće biće. Postoji samo pogrešna logika.
Naravno, mnogi će teolozi reći da je Bog ionako izvan razuma. Stoga, “Može li Bog stvoriti kamen koji ne može podići?” Odgovor na pitanje trebao bi biti “Da, to može stvoriti i ukloniti”. Kaže se da su moći koje on posjeduje toliko čudesne da nadilaze ljudsko razumijevanje. Ovako je stvorio svemir iz ničega. Ako želi, čini zbroj 2 + 2 5. Evo odgovora.
Međutim, to nas na neki način dovodi do temeljnih pitanja koja, iako zbunjujuća, ostaju bez odgovora i čine se istinskim paradoksima. Na primjer, što je postojalo prije početka vremena? Ako je svemir sve što postoji, što je izvan svemira? Kozmolozi sada kažu da vjeruju da je svemir konačan. Ali kako svemir, po definiciji sveobuhvatan, može biti konačan? Kako se može ograničiti nešto neograničeno? Kako vječnost može negdje započeti i završiti? Upravo su takva pitanja koja u neobičnoj ironiji potaknu neke kozmologe da ne vjeruju u Boga; jer izgleda da postoje stvari koje ljudski um zapravo ne može dokučiti.

Od šezdesetih godina prošlog stoljeća, kada je transplantacija organa postala široko rasprostranjena, postoji problem s pronalaženjem odgovarajućih organa davatelja. Procjenjuje se da je 170.000 ljudi na popisu čekanja za bubrege u SAD-u i Europi, a svake će se godine 5000 pridružiti još 5000. Većina bubrega koji se koriste za transplantaciju dobiveni su od mrtvih darivatelja; no budući da ljudi često mogu živjeti sa samo jednim bubregom, koriste se i bubrezi živih davatelja – svaki deseti u Britaniji i svaki četvrti u SAD-u. Bubrezi živih darivatelja uglavnom rade bolje i vjerojatnije će se podudarati s tkivom, posebno među rođacima. Primanje bubrega od živog darivatelja također izbjegava strašnu nepredvidljivost očekivanja da netko s kompatibilnim bubregom umre u nesreći ili brzo umre bez oštećenja organa.
Pravi je problem, naravno, taj što nemaju svi rođaka spremnog za pomoć. Zbog toga očajni bubrežni bolesnici u bogatijim zemljama svijeta mogu potražiti donatora u zemljama u razvoju. Prodaja jednog od njihovih bubrega privlačna je mnogim siromašnim ljudima u zemljama poput Pakistana i Kolumbije, jer bubreg donosi više od 5000 dolara. Većina država pokušava spriječiti trgovinu organima; ali budući da bubrežni bolesnici u bogatim zemljama riskiraju sve zbog zdravlja, a ljudi u siromašnim zemljama zbog novca, ta se trgovina nastavlja na crno čak i kad nije dana zakonska dozvola. Godišnje se u svijetu kupi i proda najmanje 6000 bubrega. U Pakistanu postoje mnoga sela u kojima najmanje dvoje od svakih pet ljudi ima jedan bubreg.
Obrazloženje za one koji se bave ovom trgovinom je sljedeći: ako postoji netko tko može pomoći teškom bubrežnom bolesniku darujući bubreg, zašto to ne učiniti? A ako je bubrežni bolesnik bogat, ako je donator siromašan, ako je vrlo siromašan, zašto ne bismo iskazali zahvalnost uz izdašnu nagradu? Dakle, obje strane imaju koristi: Dok se primatelj ponovno rodi s novim bubregom, donor novcem koji prima mijenja svoj život, a možda i život cijele svoje obitelji. Prema Davidu Holcbergu iz Ayn Rand centra, ovo pitanje ovisi o volji ljudi: „Pravo na kupnju organa dio je prava na život. Pravo na život je pravo koje omogućava zdravom razumu da poduzme sve potrebne mjere za preživljavanje. Ovo pravo postaje besmisleno kada zakon zabranjuje kupnju bubrega ili jetre kako bi se osiguralo preživljavanje. ” Holcberg,
Ali kako stoji, stvar nije tako jednostavna. Darivanje bubrega nije svakodnevni i bezazlen postupak poput kupnje stolice. Operiranje kad vam se izvadi bubreg može biti nervozan i, često, fatalan. Ponekad, zbog traljave, tajne operacije, donoru se može učiniti bezobzirno loše. Čak i ako je operacija izvedena pravilno, a davatelj besprijekorno preživi s jednim bubregom, lišen je rezervnog organa. Mnogi siromašni ribari koji su prodali bubreg nakon cunamija 2004. u južnoj Indiji sada silno žale zbog toga.
Pitanje se ne zadržava na tome je li u redu prodati organ, ali pitanje je na koje vrijedi odgovoriti – mislim da bi odgovor trebao biti “ne”. Naravno, besplatna i izdašna donacija bubrega je prekrasna stvar. Ali čim novac bude uključen, pritisak na plaćanje postaje dominantno pitanje. Ne možete izbjeći mogućnost iskorištavanja tuđe bespomoćnosti – i ugrožavanja njihovog zdravlja. Nije slučajno što u bogatim zemljama svijeta nema ljudi koji daruju bubrege u zamjenu za novac; takve se situacije događaju samo u siromašnim zemljama gdje ljudi često ne vide drugog izbora i dobrovoljno žrtvuju svoje zdravlje za bolji život sebe ili svoje obitelji. Kao što je William Saletan napisao u časopisu Slate 2007. godine, donator je često “To je ribar ili nezaposleni poljoprivrednik koji je zapeo za novac i ne može pronaći drugi način. Posrednici ga polože na stol, uzmu mu bubreg, daju mali dio novca i ostave ga na miru; jer postoperativna skrb uključuje drugi trošak. Ako se čovjek može oporaviti i raditi dovoljno dugo, sretan je. ”
Zanimljivo je da se pitanju pristupa sa stajališta davatelja i pita se je li ispravno da donor prodaje bubreg. U ovom trenutku odgovor nije jasan. Kao (relativno!) Bogati zapadnjak, ne mogu reći da bi donator trebao prodavati, niti sam u mogućnosti ne odobravati ponašanje donatora koji odluči prodati na štetu svog zdravlja. Nikada ne bih želio nikoga dovesti u situaciju da me natjeraju na prodaju bubrega, ali potpuno razumijem nekoga tko dobrovoljno preuzima glavni teret da sebi ili svojoj obitelji osigura bolji život. Iskreno, iako osuđujem grozne nejednakosti koje prisiljavaju takve ljude, čak mogu reći da im se divim zbog njihove hrabrosti. Kad bi se pitanje odnosilo na to bih li “ja” mogao pokazati tu hrabrost, Preuzimanjem ove uloge donatora, mogu dvosmisleno reći “da” i pripremiti se za život s posljedicama, zbog mogućnosti preobrazbe života mojih prijatelja i obitelji. Razlog dvosmislenosti je taj što riskiranje sebe može povećati nevolju moje obitelji, a ne je smanjiti, a to bi moglo biti dovoljno da me odvrati. Ali pitanje je: “Treba li prodati?” Odgovor očito mora biti “ne” – budući da je to pitanje o kojem može odlučiti samo onaj koji daje, a ne netko drugi. Ovo je težak izbor; U ovom poslu ne postoji nešto što se mora učiniti … riskirajući sebe vjerojatno će povećati nevolju moje obitelji, a ne je smanjiti, a to bi moglo biti dovoljno da me odvrati. Ali pitanje je: “Treba li prodati?” očito, odgovor mora biti “ne” – budući da je to pitanje o kojem može odlučiti samo onaj koji daje, a ne netko drugi. Ovo je težak izbor; U ovom poslu ne postoji nešto što se mora učiniti … riskirajući sebe vjerojatno će povećati nevolju moje obitelji, a ne je smanjiti, a to bi moglo biti dovoljno da me odvrati. Ali pitanje je: “Treba li prodati?” očito, odgovor mora biti “ne” – budući da je to pitanje o kojem može odlučiti samo onaj koji daje, a ne netko drugi. Ovo je težak izbor; U ovom poslu ne postoji nešto što se mora učiniti …

Zagreb je doista bogata riznica civilizacijskog i kulturnog naslijeđa, od pretpovijesnog doba (spilja Veternica, starije kameno doba) i arheoloških nalaza rimske kulture (Šćitarjevo) do naših dana. Povijesni dio grada, Gornji grad i Kaptol, jedinstvena je urbana jezgra i u europskim razmjerima, pa je cilj svakoga turističkog razgledavanja Zagreba. Tom starom gradskom jezgrom, njezinim ulicama i trgovima, može se proći u ugodnoj šetnji, polazeći s Trga bana Josipa Jelačića, središnjeg trga i srca Zagreba, ili pak uspinjačom iz obližnje Tomićeve ulice. U staroj gradskoj jezgri mnoge su znamenite zgrade, crkve, muzeji i ustanove, kao i ugodne restauracije, kavane i kafići.

Povijest, umjetnost i kultura Zagreba i Hrvatske, ali i Europe i svijeta, može se pratiti i šetnjom brojnim zagrebačkim muzejima.

Bogat je i raznovrstan kulturno-umjetnički život u gradu. Djeluje 20-ak stalnih ili povremenih kazališta i kazališnih scena. Svojim se zdanjem ističe Hrvatsko narodno kazalište, a od koncertnih dvorana najpoznatija je Koncertna dvorana »Vatroslav Lisinski«, nazvana po skladatelju prve hrvatske opere. Zagreb je domaćin brojnih domaćih i međunarodnih priredaba i manifestacija. Svjetski festival animiranih filmova održava se svake parne godine, a Muzički bijenale, međunarodni festival avangardne glazbe, svake neparne godine. Svake se godine održavaju Festival Zagrebačke filharmonije i velika cvjetna izložba Floraart (kraj svibnja ili početak lipnja), Reli starih automobila, Tjedan suvremenog plesa i Eurokaz, međunarodni festival suvremenih teatara (u lipnju). Posebna je turistička atrakcija Međunarodna smotra folklora, kada se na gradskim trgovima i ulicama izvode tradicijski plesovi, kola, običaji i dr. (u srpnju). Ljeti se održavaju i kazališne predstave i koncertne priredbe, napose na Gornjem gradu, u otvorenim ili zatvorenim prostorima. Na pozornici na Opatovini održava se Zagrebačko histrionsko ljeto.
U mnogim zagrebačkim restauracijama nude se raznovrsni specijaliteti domaće i međunarodne kuhinje. Od domaćih specijaliteta svakako valja kušati puricu, racu ili gusku s mlincima, štrukle, sir s vrhnjem, orehnjaču. Kako je Zagreb blizu mora, u ribljim se restauracijama nude svježi plodovi mora. U gradu ima mnogo ugostiteljskih objekata za pripremu tzv. brze hrane te se neće razočarati ni njezini poklonici.

Slikovita naselja nadomak gradu, Šestine, Gračani i Remete, nanizana oko grada poput ogrlice, još i danas čuvaju bogato tradicijsko naslijeđe: narodne nošnje, šestinski kišobrani, licitari i dr. Posebno mjesto u životu Zagrepčana i njihovih gostiju ima Medvednica – Zagrebačka gora i njezin najviši vrh Sljeme (1033 m). S vrha se pruža prekrasan pogled na Zagreb, dolinu Save i Kupe, na Hrvatsko zagorje, a za lijepih dana oko dopire sve do Velebita i snježnih vrhunaca slovenskih Alpa. Na Medvednici ima nekoliko planinarskih domova koji nude i smještaj. Posebno je atraktivan na Medvednici drevni Medvedgrad, srednjovjekovna utvrda, sagrađena u XIII. st., nedavno obnovljena. Ondje je sada Oltar hrvatske domovine, spomenik s vječnim plamenom, gdje Hrvatska odaje počast svim svojim junacima palim kroz povijest za domovinu.

Zagreb, glavni grad Hrvatske, na obroncima Medvednice (Zagrebačka gora) i na obalama rijeke Save; nadmorska visina 120 m. Povoljan geografski položaj u jugozapadnom dijelu Panonske nizine, u području u kojem se ona prožima s alpskim, dinarskim, jadranskim i panonskim krajevima, omogućuje mu najbolju valorizaciju srednjoeuropsko-jadranskoga prometnog smjera. Gradsku jezgru čine srednjovjekovni Gradec (Grič) i Kaptol. Izgradnjom nasipa željezničke pruge (1860.) stara podgrađa, koja dotad nisu jedinstvena urbana cjelina, postupno se spajaju u blokovski pravilan Donji grad.

Prometni položaj, koncentracija industrije (kovinska, elektrotehnička, tekstilna, kemijska, farmaceutska, grafička, kožna, drvna, proizvodnja papira i dr.), znanstvenoistraživačkih ustanova te industrijska tradicija, osnovna su obilježja njegove vodeće gospodarske uloge. U Zagrebu su koncentrirane središnje državne funkcije (zakonodavna, sudska, izvršna, novčarska, obrambena, zdravstvena, kulturno-prosvjetna, prometna i dr.). Istaknuto značenje imaju tri glavna prometna smjera: zapadni, prema Ljubljani odnosno zapadnoj Europi; istočni, prema jugoistočnoj Europi i Bliskom istoku; jugozapadni, prema Rijeci, najvećoj hrvatskoj luci. Na njih se nadovezuje: sutlanska željeznička pruga i Zagorska magistrala (Zagreb-Maribor-Beč), te prometni smjerovi prema Panoniji i Mađarskoj (zagorska željeznica, varaždinska i koprivnička cesta i željeznica). Željeznička veza s BiH, dolinom Une prema Splitu zbog ratnih posljedica za sada nije u funkciji.
Sportska događanja za koje je predviđena Arena Zagreb su rukomet, košarka, odbojka, mali nogomet, tenis, stolni tenis, gimnastika, badminton, boks, hrvanje, dvoranska atletika i ostali dvoranski sportovi. Također, omogućeno je i održavanje različitih koncerata, izložbi, sajmova, konvencija i kongresa. Osim navedenog, unutar građevine smješteni su i popratni ugostiteljski, poslovno-komercijalni sadržaji, kao i mala dvorana za treninge sportaša.

Arena Zagreb je naziv za višenamjensku sportsku dvoranu s pratećim sadržajima, predviđenu za održavanje sportskih, kulturnih, poslovnih i zabavnih manifestacija. Smještena je na zapadnom ulazu u grad Zagreb u naselju Lanište. Na susjednom zemljištu planira se izgradnja najvećeg trgovačko-zabavnog centra u Hrvatskoj, zvanog “Arena Centar”. Grad Zagreb i Vlada Republike Hrvatske raspisali su natječaj za izgradnju sportske dvorane koja bi ujedno bila i domaćin za Svjetsko rukometno prvenstvo u siječnju 2009. godine. Kapacitet dvorane iznosi 15 200 sjedećih mjesta odnosno 20 000 za potrebe održavanja koncerata.

More me ljulja stoljećima i zove na dragu obalu; u život, u vječnost, u novi početak. Iz dubine sam vidio obojano sunce na obzorju, nebo u odrazu mora i igru dupina. Kad sam se primakao, vidio sam mali grad i napeto jedro na lađici koja putuje u san. Kao iz nebeske torbe posuti; veći, manji i najmanji otoci, bude radoznalost.

Ipak, najveći je kulturno-povijesni spomenik na otoku grad-muzej, današnji Osor, star četiri tisuće godina. Vjekovi tutnje u svakom kutku ovoga prostora. O tome svjedoči i Muzej sakralne umjetnosti, nekadašnji biskupski dvor, Arheološka zbirka te Katedrala iz 15. stoljeća u kojoj se čuvaju relikvije sv. Gaudencija, biskupa i zaštitnika Osora. Predaja kaže kako je baš on zaslužan što su s otoka nestale sve zmije otrovnice, pa se danas ovdje susreću samo neotrovne zmije i gušteri te zakonom zaštićen macaklin. Već tradicionalno, u Katedrali se održavaju Osorske glazbene večeri– festival klasične glazbe. Danas je Lošinj poželjna turistička destinacija u kojoj ćete ponovno moći pronaći sebe. Počeci turizma na Lošinju vezuju se uz zdravstveni turizam jer je blagodati klime i vegetacije otoka prva otkrila mudra austrougarska aristokracija. Osim što su Lošinj proglasili klimatskim lječilištem, u njemu su dali izgraditi brojne vile i ljetnikovce, koji obnovljeni, i danas krase Lošinj. Njihov slijed prate i novoizgrađeni hoteli koji se neprestano obogaćuju novim sadržajima. Neki od njih već ponosno nose oznaku sa četiri zvjezdice, nudeći usluge wellness centara te bazene sa grijanom morskom vodom, dok se ostali pretvaraju u manje obiteljske hotele i pansione. U privatnom smještaju imat ćete prilike upoznati ljubazne domaćine – njegove običaje, tradiciju. Doživjet ćete simfoniju boja, mirisa i okusa uživajući u otočnoj, tradicionalnoj kuhinji temeljenoj na samoniklom, aromatičnom bilju i maslinovom ulju. Iznova će vas iznenaditi okus naše mlade janjetine i kvarnerskog škampa, aromatičnost domaće rakije sa začinskim biljem i buke našeg lokalnog vina sa Suska. Lošinj nudi kampove smještene po čitavom otoku, uz more, s prekrasnim plažama zaštićenim od sunca borovom šumom. Na taj način posjetiteljima pružaju prirodnu aromaterapiju! Miomirisni programi oživljuju se tijekom čitave godine, darujući imena mjesecima prema, samoniklom i autohtonom bilju, nudeći bogatstvo zdravih i jedinstvenih mirisa i okusa.

Zaljubljenicima u aktivni odmor, tijekom čitave godine, pruža se mogućnost korištenja uređenih staza koje su duge 220 km, a protežu se na čak pet otoka. Staze i šetnice vode kroz raznolik i miomirisan prirodni prostor, a mogu vas dovesti i do skrivenih zaseoka i šarmantnih mjesta: Beleja, Ustrina, Punte Križa, Nerezina, Sv. Jakova, Ćunskog ili Artatora. Znatiželjnici će rado zaroniti u naše podmorje prepuno pećina i grebena, a oni kojima je draža površina mora, zadovoljstvo će pronaći u jedrenju, surfanju, skijanju i sportskom ribolovu. Nakon aktivno provedenog dana, sigurno ste željni opuštanja i zabave. Uplovite u lošinjsku noć! Obiđite konobe sa „živom“ glazbom, noćne klubove, poslušajte jazz-festival i dobru klapsku pjesmu, zavolite lošinjske narodne plesove i nošnju folklornih skupina. Nikako nemojte zaboraviti pogledati u nebo, jer ono je bilo i ostalo najzvjezdanije još iz vremena Spiridona Gopčevića (Lea Brennera) koji je Lošinj odabrao za svoju zvjezdarnicu Manora. Vodili su me i pokazivali, nakon restauracije, po domovini i svijetu, ali ovakvo podneblje i ljude nigdje nisam susreo. Sada sam siguran kako nisu slučajno ostavili moj brončani kip grčkog atleta, visok 192 cm, star više od dvije tisuće godina, baš između lošinjskih otoka. Znali su da je ovdje mjesto za mene, mjesto u koje ću se sigurno vratiti.

Povijest otoka i kultura:

Najstarija naselja na otocima (Lubenice, Osor, Beli) pamte povijest dužu od 4000 godina, a rimski grad Osor bio je sjedište biskupije u IX. stoljeću. Gotovo nenastanjen do sredine 13. stoljeća, Lošinj se do 19. stoljeća razvio u jednu od vodećih regionalnih pomorskih sila, a grad Mali Lošinj, iza Trsta, u drugu najvažniju luku na Jadranu. Lošinjani su bili cijenjeni po svojoj vještini izrade jedrenjaka, ali i kao najbolji pomorci na Mediteranu. Upravo u tom razdoblju definiran je arhitektonski izgled centra Malog Lošinja koji je gotovo nepromijenjen ostao i do danas. Mjesto Mali Lošinj imalo je u 19. stoljeću šest brodogradilišta. Zahvaljujući njima, Mali Lošinj postao je europska brodograđevna i brodarska sila – brojem izgrađenih jedrenjaka duge plovidbe uzdigao se jedno vrijeme u austro-ugarskoj brodogradnji na drugo mjesto. Lošinjsko brodarstvo imalo je u drugoj polovini 19. stoljeća gotovo 150 jedrenjaka, što je više od cijele susjedne Istre. Plovidba na jedra dostigla je vrhunac između 1855. i 1870., kada na lošinjskim jedrenjacima plovi 1.400 kapetana i mornara. Među najpoznatijim su lošinjskim brodograditeljima i brodarima obitelji Karatanich, Tarabochia, Martinolich (budući osnivači brodogradilišta u Monfalconeu), Cosulich (današnji vlasnici brodarske tvrtke u Trstu).

Bogato kulturno naslijeđe otoka prisutno je na svakom koraku. Crkvice, samostani, renesansne zgrade, bazilike i antički ostatci nalaze se posvuda na otoku.Galerija u Malom Lošinju čuva izuzetno bogatu umjetničku zbirku hrvatskih umjetnika, dar prof. Andra Vida i Katarine Mihičić i zbirku stranih europskih umjetnika, dar Giuseppea Piperate. Muzejsko galerijski prostor Kula u Velom Lošinju svjedoči o pomorskoj tradiciji otoka. Stalni postav ima zadaću predočiti slojevitu povijest Lošinja, s posebnim težištem na slavnoj pomorskoj prošlosti. Osim stalnog postava osiguran je i prostor za održavanje povremenih likovnih i muzejskih izložbi. O bogatom kulturnom životu svjedoči i otkriće dragocjene skulpture, nađene u lošinjskom podmorju, koja predstavlja grčkog atleta Apoksiomen. Grad Osor zapravo je muzej na otvorenome u kojemu su umjetnici svih epoha ostavili svoj trag, od suvremenog Meštrovića do ostataka antičkih zidina, utvrda, prve ranokršćanske bazilike; grad-muzej čiji vrtovi i parkovi u zelenilu kriju tragove prastarih antičkih vila, renesansnih portala i samostana. Gradić koji je u isto vrijeme i povijest i muzej, ljeti postaje jedinstveni scenski prostor bogat kulturnim događanjima među kojima se ističu Osorske glazbene večeri.

Počeci turizma:

Počeci turizma sežu u 1885. godinu kada se kao prvotni oblik turizma na otoku pojavio zdravstveni turizam.21. siječnja 1885. godine registriran je prvi turist ovog otoka. Prvi hotel u Malom Lošinju zvao se Vindobona, a izgrađen je 1887. Zahvaljujući izuzetnim karakteristikama klime Lošinj je 1892. proglašen klimatskim lječilištem, ukazom Ministarstva zdravstva Austro-ugarske monarhije. Lošinj je postao jedno od omiljenih odmorišnih destinacija Austro – ugarske aristokracije koja je na otoku izgradila brojne vile i ljetnikovce koje ga i danas krase. I danas je Lošinj poznat kao klimatsko lječilište u liječenju bolesti dišnih putova i alergija. Otok je idealan za tjelesni i duševni oporavak, osobito u zimskim, proljetnim i jesenskim mjesecima. Hotelijeri nude vikend i tjedne programe oslobađanja od stresa te razne druge wellness programe. Godine 1893. dobio je Mali Lošinj radi vedrine neba i vrlo dobre vidljivosti dobro opremljenu Zvjezdarnicu, koja je ubrzo stekla svjetski glas, te su ovamo dolazili astronomi iz raznih zemalja Europe i Amerike. Ljetni se turizam počeo sve više razvijati na Lošinju poslije 1905. g. kada su bila izgrađena kupališta, hoteli i pansioni na Čikatu. Tada je već ovaj predio bio ogrnut gustom šumom, izgrađenim obalnim šetalištem (6 km) te čitavom mrežom šetališnih putova (17 km).
Gastronomija:

Specijaliteti bazirani na namirnicama iz mora, jela pripravljena po starim receptima uz jaku zastupljenost lokalnih aromatičnih trava, začinskog bilja i maslinovog ulja osnovne su značajke ove kuhinje. Pršut, ovčji sir, slane srdele, salata od mekušaca neka su od hladnih predjela koja treba probati. Za toplo predjelo nude se razni rižoti i tjestenine s plodovima mora, maneštre, primorski brodet. Svježa morska riba, škampi i lignje na razne načine, školjke, janjetina pod pekom spacijaliteti su ovih otoka. Od domaćih salata nudi se salata od rige i radiča, a i jelima se dodaje svježi mažuran, bosiljak, kadulja, matičnjak, majčina dušica, ružmarin i lovor. Ne smije se zaobići ni vino i domaća rakija sa začinskim biljem. Preporučamo lokalna vina sa otoka Suska. Po cijelom otoku postoji čitav niz restorana, konoba i drugih ugostiteljskih objekata koji uz mnoga jela s međunarodnog i nacionalnog jelovnika nude specifična jela otočne kuhinje.

Mjesta:

Veli Lošinj- smješten je u uskoj uvali na jugoistočnoj strani otoka Lošinja, u podnožju brda Sv. Ivan. Visoke kuće, u prvom redu oko luke, te brojne raskošne vile s lijepim vrtovima, glavne su značajke ovog lijepog gradića, koji je sa svojih 1000 stanovnika, drugo naselje po veličini na otoku. Interesantno je spomenuti da je nekada Veli Lošinj (Velo selo) bio veći od Malog Lošinja (Malo selo), ali se Mali Lošinj kroz povijest brže razvijao, te je danas situacija obrnuta, ali su nazivi ostali do današnjih dana. U uskim uličicama Velog Lošinja, kroz “portune” vide se raskošne vile nekadašnjih kapetana, brodovlasnika i bogate gospode. U vrtovima tih vila skupljeno je 80-tak vrsta različitog bilja, dok u velološinjskom parku, ispred današnjeg liječilišta, a nekadašnje rezidencije nadvojvode Karla Stjepana, ima više od 200 botaničkih vrsta. U neposrednoj blizini Velog Lošinja smještena je mala ribarska lučica Rovenska, koja plijeni pažnju svojom prekrasnom plažom, ribarskim ugođajem, tradicijom ljudi koji su svoj život posvetili moru i izravnom dodiru s prirodom.

Mali Lošinj- je najveće naselje na otoku, smješten sa južne strane lošinjskog zaljeva, te je zahvaljujući tom položaju postao značajno pomorsko i trgovačko, a danas i turističko središte. Smješten je u uvali Augusta, najvećoj zatvorenoj uvali ovoga otočja. Sa 7.000 stanovnika, danas je Mali Lošinj najveći otočni grad na Jadranu. Počeci Malog Lošinja sežu u 12. stoljeće kada je na otok Lošinj došlo dvanaest hrvatskih obitelji nastanivši se u istočnoj uvalici Sv. Martin. Prvi hrvatski doseljenici bili su stočari i poljoprivrednici, kasnije prelazeći na ribarstvo, pomorstvo i brodogradnju selilo se i cijelo naselje prema obali. Zlatno doba Malog Lošinja bio je konac 19. stoljeća kada je, zahvaljujući moru i pomorstvu “Malo selo” postalo pomorski gradić. Zbog velikih promjena i krize pomorstva na ovom području, prelaskom sa jedrenjaka na parobrode, činilo se da je sudbina takvih i sličnih gradića zapečaćena. Otkrivanjem zdravstvenih učinaka otočne klime, te nastajanjem nove privredne grane, turizma, otvorena je nova stranica u povijesti Malog Lošinja. Danas je Mali Lošinj jedan od glavnih turističkih centara na Jadranu, poznat u svim europskim turističkim krugovima o čemu svjedoče mnogobrojni vjerni gosti, koji ga posjećuju svake godine iznova. Mali Lošinj je dobitnik titule šampiona turizma 2007. godine, i hrvatski kandidat za Zlatni cvijet Europe 2009.

Osor- na mjestu gdje su se otok Lošinj i Cres najviše priljubili smjestio se gradić koji je u antička vremena doživio svoj trenutak slave. Zahvaljujući prokopanom kanalu (Cavata, Kavuada, Cavanella), koji je omogućavao prolaz i plovidbu iz jednog mora u drugo, ovdje se u prošlosti odvijao glavni tranzitni promet između Sjevernog Jadrana i dalmatinske obale, što je od Osora učinilo internacionalnu luku. Temelji gradskih zidina otkrivaju drevnu povijest čiji tragovi sežu u pretpovijest do IX. st. prije Krista, a ime gradića, Osor – Apsoros za koje se smatra da potječe od imena antičkog junaka Apsirta, brata nesretne Medeje, čini ovaj starodrevni gradić mitskim. Antički gradski trg na kojemu se nalaze prekrasne zgrade iz XV. i XVI. st., gradska vijećnica s natkrivenom ložom (danas Gradski muzej), biskupska palača te velebna katedrala sa zvonikom sačinjavaju povijesnu jezgru grada. Cijeli je grad Osor zapravo muzej na otvorenome u kojemu su umjetnici svih epoha ostavili svoj trag, od suvremenog Meštrovića do ostataka antičkih zidina, utvrda, prve ranokršćanske bazilike; grad-muzej čiji vrtovi i parkovi u zelenilu kriju tragove prastarih antičkih vila, renesansnih portala i samostana. Gradić, koji je u isto vrijeme i povijest i muzej, ljeti postaje jedinstveni scenski prostor bogat kulturnim događanjima među kojima se ističu Osorske glazbene večeri, koje se tijekom ljetnih mjeseci održavaju od 1976. godine. Turistička ponuda gostima pruža organiziran i uređen smještaj u kućnoj radinosti u samome gradu, dok se izvan grada, uz more, nalaze dva autokampa s plažama te restoranima.

Nezerine- lijevo od glavne ceste, podno brda Osoršćice, smještene su Nerezine, prvo mjesto na koje nailazimo na otoku Lošinju. Mjestom dominira zvonik franjevačke crkve sa samostanom (XV. st.). Unutrašnjost crkve krije sakralna umjetnička djela među kojima se svojom ljupkošću ističe slika Bogorodice s djetetom, nepoznatog venecijanskog slikara iz XV. st. Nerezine su mjesto koje se postupno iz težačke i pastirske jezgre razvilo u ribarsko i pomorsko naselje s brodogradilištem poznatim po svojim majstorima i izradi brodova od drva. Stari škver još uvijek radi, a uređuje se i nova marina koja će obogatiti turističku ponudu mjesta. Dva turistička naselja, dva kampa, dva nova malena obiteljska hotela, kao i velik broj privatnih soba i apartmana nude ugodan smještaj, a restorani odličnu kuhinju.